Kako napisati sastav na temu Ujka Vanja

Ima nas koji se u najcrnjim danima uhvatimo za slamčicu nade, tračak svetlosti, pa kažemo – i to će proći. Ali, ima i onih koji ceo svoj život vide kao besmisao, kao nešto što je prokockano i za to uvek krive druge. Žive zato što moraju čekajući sudnji dan džangrizavi u ništavilu, ne čineći ništa za sebe, ne tražeći smisao u svom besmislu. Stoga, jako mi se dopada Čehov stav: „Drama je u čoveku, ne u spoljnim manifestacijama“.
Ovaj pisac, odnosno ruski novelist i dramatičar, u svojim delima obrađuje izgubljene likove i otuđene, ali ne donosi događaje, zbivanja ni velike izrazite ličnosti. Čehov nam je napisao lirsko – psihološku dramu čiji je temelj morbidna atmosfera jedne porodice.

ujka-vanja

Kako napisati sastav na temu Ujka Vanja

Samim naslovom „Ujka Vanja“ i posebnim dodatkom „scene iz života na selu“, pisac nas u startu zavarava. Radnja dela se odvija u zabačenom ruskom selu. Međutim, sve to se moglo odigrati u bilo kom gradu ili selu, u bilo kom mestu na svetu. Pisac nam je predstavio porodicu čiji su odnosi zamršeni i već tu se naslućuje tragika.

Na imanju su profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena (27 godina), njegova ćerka Sonja iz prvog braka, Sonjina baka Marija, Sonjin ujak Vojnicki odnosno Ivan Petrovič i doktor Astrov. Svi oni, svako na svoj način, oplakuju svoj propali i izgubljeni život. Ubeđeni su u to da se ništa ne može popraviti, a kamoli promeniti. Oni ne mogu pobeći od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz ništavila u kom su se nasukali. Trunu kao olupine dok se ne raspadnu. Tragično je što njihovu situaciju opisujem morbidnim rečima, ali je još tragičnije što oni, širom otvorenih očiju, dozvoljavaju svoju potpunu propast, što se svesno bacaju u beznađe.

Čovek ne mora živeti bahato ili u mestu gde ima bezbroj mogućnosti da bi bio srećan. Sreću čine male stvari. To što su svi likovi pripadnici ruske inteligencije, ne znači da se moraju pretvoriti u prosečnost u kojoj se kreću. Nisu se morali preobraziti pod uticajem primitivizma i zaostalosti jer žive u provinciji.

Biser je i u blatu biser.

Ali oni ipak svoje živote smatraju prokockanim, uzalud potrošenim, a najtragičnija im je spoznaja da će i ostatak života provesti besciljno, besmisleno, dosadno. Zaista, drama je u čoveku. Svaki lik ima svoju tragediju i za nju nekoga krivi.

Najveća tragedija Vojnickog i Sonje je u tome što shvataju da će još živeti, a ne znaju zašto i za koga. Gledajući u tom pravcu, njihova budućnost je zaista bez smisla. Sada vidim i znam da greške iz mladosti plaćamo u starosti.

Recimo, Vojnicki je 25 godina radio na imanju profesora Serbrjakova da bi se ovaj bavio naučnim radom u gradu. Divio se profesoru, smatrao ga je velikim stručnjakom, velikim čovekom. Tek kada je Serbrjakov otišao u penziju, Vojnicki je shvatio da ne postoji konkretan plod profesorovog rada, shvatio je da se godinama divio prosečnosti, da se žrtvovao zbog iluzija jednog sebičnog čoveka. Osvrćući se za sobom, vidi da je 25 godina uzalud utukao. Ivan tek u svojoj 47. godini spoznaje uzaludnost svog dotadašnjeg života. Zbog toga krivi i mrzi profesora. Ali, zar nije on sam kriv zbog sopstvene propasti? Čovek veruje u šta sam hoće, ima pravo izbora. Toliko toga u životu čujemo, ali ne moramo verovati u sve. Svaki čovek je posebna glava koja ima moć da odlučuje o sebi, a Vojnicki je jako kasno počeo da koristi svoju. Mada, nije sve tako crno. Pred njim su godine, može sebi stvoriti cilj i prilike, ali on ipak bira da jadikuje nad sobom.

Na drugoj je strani Sonja, nesrećna žena, zaljubljena u doktora Astrova. Zapravo, nesrećno zaljubljena, jer joj doktor nikada nije i nije bilo izgleda da ce joj ikada uzvratiti ljubav. Sonja nije rođena kao lepotica, ali zato poseduje izuzetnu unutrašnju lepotu. Vodila je imanje sa svojim ujakom. Bila je vredna i puno radila. Ona je zapravo realan lik. Imajući kompleks niže vrednosti, nikada se nije bunila prihvatajući svoju nesrećnu sudbinu. Žrtvovana je i svoju žrtvu primila mirno. Ona je jedan melanholičan lik bez krika i revolta kakvih je danas jako malo. Pročitah negde da je neiživljena i nikada neće živeti, nikada neće biti voljena. Ali, zar to ne može vedrije? Sonja ipak poseduje nešto što ostaje i kada kosa osedi, Sonja poseduje lepotu kakva se teško nalazi, a godine su pred njom. Ima izgleda da njena budućnost zasija, samo kada bi bila malo vedrija sa malo više nade u bolje sutra, a ona upravo to ne radi. Predaje se monotoniji svakodnevnice i pronalazi spas u hrišćanskoj veri. Veruje da dolazi bolji život, ali tek nakon sudnjeg dana kada se Bog sažali na svu njenu patnju i suze. Mislim da je jako tužno kada mlad i zdrav čovek žali sebe, jadno je kada ne vidi budućnost, jer sve je do čoveka i njegovog shvatanja.

Isto mogu reći i za doktora koji naporno radi, osobenjaka Astrova, koji takođe svoj život smatra besmislom i sa tim se ravnodušno miri. Sušta suprotnost Vojnickom. To je čovek koji više ne veruje ni u svoje sposobnosti. Odavno je prestao biti čovek, jer ne veruje u ljude i ne gaji osećanja prema njima. I sam kaže da odavno nikoga ne voli. Mada, osuđen na rad na selu i razočaran, on se ipak dvoumi između dve lepote – Sonje i Jelene. Pažnju poklanja površnosti i koketira sa Jelenom. Budući da bira spoljašnju lepotu, pitam se, kako život može da mu dobije dublji smisao i izazove trajnije zadovoljstvo, ako bira prolaznost? Kako mu budućnost može biti dinamična i živa, ako izabere dosadu? Jer, Jelena je osoba koja je stalno bila dosadna, čiji život takođe nije imao smisla i mrzelo je da živi. Udala se za čoveka dosta starijeg od sebe, ništa nije radila, bila je lutka. Poticala je iz najviših krugova i patila od kompleksa više vrednosti. Bila je neshvaćena, a jedini je lik koji svoj život smatra besmislenim, a da ga ja opravdavam. Udala se iz pohlepe, htela status i novac i zaista je zaslužila da potone. Svojom lepotom mogla je privući mlađeg muškarca i sebi sama obezbediti status, pa tako ne bi mrzela svog muža zbog sopstvene greške. Sebe je osudila na džangrizavog i bolesnog penzionera, svoj veliki zalogaj vidi u mrvicama. Ali, ipak, unela je nemir u duše Vojnickog i Astrova. Njena lepota je probudila mrtvilo u njima. Na kraju, ona kvari moralnost prema svom braku zbog Astrova. Kakav god, brak je brak i kao takav zaslužuje poštovanje. Mada, moram priznati, profesor je uzrok uništenja mnogih života. Za razliku od Sonje, koja ga voli i žrtvovanje za njega prihvata kao nešto prirodno, Jelena i Vojnicki ga optužuju, osuđuju i mrze. Serbrjakov, došavši na imanje svoje ćerke, unosi nemir i nerad u porodicu, remeti tamošnji život. On je umišljena veličina koja u zimi svog života očekuje od svih još malo pažnje. Da se bar promenio, ali ne, on i u starosti – bolestan, ostaje egoista. Ovog lika najnesrećnijim čini njegova starost, on je ljubomoran na mladost. Za starost kaže da je prokleta, odvratna, da se gadi i samom sebi.

Tragično, tužno, povrh svega je jadno to što i pored tolikih godina Serbrjakov ostaje prazan i slep. Žalost je kada čovek ima mogućnost da proživi svoje ciljeve, onda ih živi, ne ostvari uspešno sve i zbog toga postaje nezadovoljni starac kivan na sebe i sve oko sebe. A najgore od svega je to što čovek uvek hoće još i još, nikad nije zadovoljan, a mnogi zbog svog nezadovoljstva, koje najčešće nije osnovano ili je bizarno, postaju dželati svojih najbližih koji bi trebalo biti najdraži.

Tuga je u slabosti ovih likova i njihovoj melanholiji. Oni tiho propadaju postavši bezlične senke. Znaju da pate, to dobro rade, jer za patnju ne treba trud, ona sama dođe bez nade i volje. Za patnju ne treba zasući rukave i ići u nove pobede. Dok patiš, nema straha od pada ako poletiš. Meni je najtragičnije stanje njihovih duša. Najtužnije je to što niko od njih ne vidi budućnost u boji, što misle da su okolnosti takve da se treba predati i ne tražiti bilo kakav smisao. Jad se krije u njihovom traćenju vremena koje provode u osudi i oplakivanju sopstvene sudbine. Oni ne žive već vegetiraju.

Život je suviše kratak, a može biti iole lep, da bi se tako uzaludno trošio i tako bedno potrošio.

Vaša reklama u ovom članku?
Sponzorišite ovaj članak sa reklamom ka vašem sajtu, poslu, ponudi.. Budite brži od vaše konkurencije. Kliknite ovde za više informacija

Zabrana kopiranja članka

Ceo sadržaj ovog članka je vlasništvo sajta Kakopedija.com i autora, ukoliko nije drugačije napisano. Njegovo preuzimanje je uslovljeno Creative Commons 3.0 licencom. Svako kopiranje i korišćenje materijala bez navođenja autora i linka ka izvoru, ili korišćenje u komercijalne svrhe smatra se kršenjem autorskih prava i podleže zakonskim sankcijama.

Snezana Milic

Avatar photo

SLIČNO

Svest o pesmi

Kako analizirati pesmu „Svest o pesmi“

Branko Miljković je mitska ličnost srpskog pesništva. Mitska zbog njegovog života, ali i misteriozne smrti. …

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *